Davor Pranjić, potpredsjednik Republike Srpske iz hrvatskog naroda podržao je juče Zakon o zaštiti od klevete.

Iako je prvo rekao da ne želi da raspravlja ili tumači Zakon koji nije još prošao skupštinsku proceduru, ipak je dao svoj sud o novinarstvu, pojašnjavajući novinarima u Republici Srpskoj da je zakon dobar i po njih.

Ocijenio je da od njega ne treba da strahuju oni koji profesionalno rade svoj posao.

Njegova ocjena je na prvu i tačna. No, potpredsjednik nije uzeo ni u razmatranje opasku novinarke na konferenciji za medije koja ga je upitala: ko nam garantuje i zakonsko poštovanje prava na izražavanje i primjenu zakona u uslovima kada je i pravosudni sistem pod kontrolom istih onih koji zakon predlažu i usvajaju.

Profesionalnost.

Ključna riječ za shvatanje problema s kojim se mediji suočavaju.

Pranjić, potpredsjednik Republike Srpske koji je, eto, prvi mimo ešalona vlasti podržao zakon, nije ga ni pročitao. Ne samo da nije zakon vidio, odnosno nacrt/ prijedlog, već izgleda ni tekstove koji se posljednjih mjesec dana provlače na istu temu: sloboda govora, ne samo u javnom prostoru, već i u privatnom.

Tako, na primjer, zakonski je uređena i doza „klevetanja“ uz jutarnju kafu ili neobavezno druženje u večernjim satima, na slavi, krštenju ili bilo čemu drugome.

Hipotetički, što ne znači i nerealno, za par mjeseci okupi se rodbina i komšiluk na krsnoj slavi.

Komšija kaže: ovaj je ovakav ili onakav, onaj tamo koji je „onakav“, to čuje i tužba. Kleveta, plus subjektivni osjećaj da je neko povrijeđen vrijednosnim sudom ili ocjenom, osam hiljada maraka.

Pomenuti zakon, protiv kojeg se novinari bore, apsolutno nije ograničen samo na njih. Ograničen je na sve u Republici Srpskoj. I na komšije i članove porodice i poznanike, koji se mogu smatrati oklevetanim. Sa samo jednim razlikom. Ako ste novinar ili je pomenuta „kleveta“ rečena javno – finansijsko plaćanje je veće.

Poenta novog zakona nije samo disciplinovanje javno izrečenog. Ovo je disciplinovanje svih.

Priča iz novinarskog članka, stav komentatora ili kolumniste, tako se prenosi na stav i izrečen na pomenutoj kafi ili slavi.
Sloboda govora je zagarantovana svima i spada u osnovna ljudska prava. Zakonom koji je u proceduri, osnovno ljudsko pravo postaje normirano i kažnjivo.

Pored svega, da se ne osvrćemo ni na napade na novinare u Banjaluci, koji ovih dana potresaju i novinarsku zajednicu i onaj dio javnosti koji tumači pravna akta znajući da se zakon ne odnosi samo na novinare, Pranjić koji je sintagma za gomilu sličnih ne naglašava ni selektivni rad svih onih koji se navodno, zalažu za osnovne ljudske, pa i evropske vrijednosti.

Evropska zajednica, unija, nije uložila nijedan napor da kaže: ovo nije demoratski ili krše se osnovna ljudska prava!

Štaviše, oni su najavu pomenutog zakona dočekali „osvještavajući“ građane sarajevskog kantona o prednostima turizma.

Isti ovi koji taj dan pričaju o bakarnim džezvama i ćilimu na Čaršiji, da je ne daj Bože osvanuo bilo kakav grafit u Banjaluci sa bilo kakvim sadržajem za koji bi oni ocijenili da je „neprimjeren“, vratili bi se na posao nakon što posrču kafu i napisali par oštrih protestnih pisama, oštrih nota ili povukli nekakvu „crnu listu“.

Vrijednosna ocjena na fasadi na Starčevici – živio general Mladić – digla bi na noge predstavnike evropske unije , međunarodnih organizacija i slično jer bi bila riječ, kako pišu u saopštenjima koja šalju obilato o „raspirivanju nacionalne mržnje“, „netoleranciji“, uz gomilu dobro poznatih floskula i na kraju bi nas pozvali na dijalog.

Iako bi grafit na fasadi bio djelo pojedinca koji ima stav i sprej, bilo bi mnogo više reakcija, nego na stav pojedinaca koja uobličava javni i privatni diskurs svih građana RS.

I šta reći, kada svi koji bi trebali govoriti – ćute?

„Spodobe“, ocjena je predsjednika Republike Srpske.

Dok nije usvojen zakon, te dok nije postalo skupo, spodobe će moći reći ono što građani Republike Srpske i čitaju.

Tako i Pranjić, teoretičar novinarstva i vremena, može kvalifikovati ko je profesionalac u novinarstvu, a ko nije.

Doktore, da niste pobrkali operacioni sto da možda ne vadite zdrav organ?

Nađa Diklić