Gdje sve nema našeg svijeta! Od Aljaske do Australije, a bogami i do istočne Afrike. Sarma se krčka i srpske pjesme se slušaju čak i u dalekoj Keniji. Srbi koji žive u ovoj čarobnoj zemlji imaju različite profesije i životne priče. Zajedničko im je što su radoznali i operisani od predrasuda. I što vole Afriku i poštuju Afrikance.

Siniša Išljamović (55) je prije 13 godina došao u Keniju na odmor i tu ostao. A kako stvari stoje, ne misli se seliti. Namjerava da proda stan u Subotici, da bi se skućio u Najrobiju.

Siniša je frizer, koji je radio u Milanu, Budimpešti, Subotici, pa u Turskoj, Grčkoj… I na kraju odlučio da se skrasi baš u glavnom gradu Kenije.

– Moja kenijska saga je počela u trenutka kada sam bio slomljen tugom. Umrla mi je majka, a prije toga sam izgubio i oca i suprugu. Kako sam jedinac, bez braće i sestara, ostao sam, takoreći, sam na svijetu – priča Siniša.

I baš u tim teškim danima, kad mu se činilo da više ništa u životu nema smisla, njegova prijateljica ga je pozvala da dođe u Keniju, na svadbu, i da se malo odmori i relaksira.

Salon ljepote u šumi
Siniši se dopalo, odlučio je da ostane još malo, pa još malo, pa…

Prvo je radio u frizerskim salonima za platu, a danas ima svoj mali biznis. Sa prijateljima partnerima radi u „Bjuti centru“ u Najrobiju, kultnom mjestu za one kojima je njegovan izgled bitan.

„Bjuti centar“ nalazi se – usred šume, ali ne bilo kakve šume. Na lokaciji u elitnom naselju Gigiri, „Bjuti centar“ i još nekoliko kafića, butika i galerija, okruženi su šuštanjem lišća i cvrkutom ptica, kao da nisu usred uzavrele metropole. A jesu.

Prve komšije su im američka i italijanska ambasada i sjedište Ujedinjenih nacija za Istočnu Afriku. A odatle, i iz okolnih ambasadorskih rezidencija, dolazi i većina Sinišinih mušterija.

–Ambasadorke i supruge ambasadora iz evropskih zemalja, gospođe zaposlene u UN, službenice u diplomatskim predstavništvima – to je uglavnom moja klijentela – kaže Siniša.

Među njima ima i žena iz naših krajeva, pa se, uz engleski i svahili, ovdje može čuti i „dobar dan“ i „hvala majstore“.

– Dugo godina kod mene je na frizuru dolazila Aida Filipović, Sarajka zaposlena u Svjetskom programu hrane UN, koja je danas u misiji u Avganistanu. Moja redovna mušterija je i Selma Šilter, Bosanka sa švedskim pasošem, takođe iz UN misije, pa Jelena Jovanović iz UNUCEF-a – priča Siniša.

Dolaze mu, kaže i Indijke, ali sa njima teško nalazi „zajednički jezik“. Ne zbog jezičke barijere, nego iz sasvim praktičnih razloga.

-Odmah s vrata me pitaju za popust. A ja, pravo da vam kažem, ne radim džaba – priča Siniša.

U to smo se uvjerili iz prve ruke. Nećemo otkrivati sve poslovne tajne, ali, uglavnom, bez 50 evra ne ulazite u Sinišin salon.

Ipak, nije štos u novcu. Siniša uživa u svom poslu, koji je, uprkos protivljenju patrijarhalne sredine, izabrao još kao dječak, dok je živio u rodnom Gnjilanu na Kosovu.

Od Gnjilana do Milana
Porodica je na njega vršila pritisak da izabere neki „ozbiljan muški zanat“, ali Siniša se nije dao zbuniti.

Kad se porodica preselila u Leskovac, često je dolazio kod majstora Dace Parižanina, čuvenog lokalnog frizera, da „krade zanat“.

-Govorio bi mi: šta ti tu radiš, mali. Ja velim: gledam. Šta mi se ovdje motaš oko nogu, vidi koliki je izlog, izađi napolje, pa gledaj, koliko te volja – govorio bi majstor – prisjeća se Siniša.

Kasnije, kad je shvatio da „mali misli ozbiljno“ i da će biti nešto od njega, majstor ga je očinski posavjetovao: Idi ti, dijete, u svijet, nemaš više ovdje šta da naučiš.

I Siniša ga je poslušao. Sa 15 godina je otišao u Milano, evropsku prestolnicu stila, da uči zanat. Tu je i započeo karijeru, a onda je prošpartao raznim gradovima i državama i zaustavio se u Najrobiju.

– Kenija je čarobna zemlja, klima je fantastična, takoreći vječito proljeće. Najrobi je prava metropola, a opet, nema te frke i trke kao u Evropi, sve je u stilu „hakuna matata“, što bi se reklo: opusti se i uživaj. I ja stvarno uživam – kaže Siniša za Srpskainfo.

Među Sinišinim klijentkinjama je i humanitarka i nobelovka Dragica Pajević Alp (52).

Ova rođena Banjalučanka sa beogradskom adresom, istaknuta je menadžerka u Svjetskom programu hrane Ujedinjenih nacija (WFP UN), najvećoj humanitarnoj organizaciji na svijetu. Ova organizacija, koja od gladi spasava više od 100 miliona ljudi širom planete, 2020. godine je ovjenčana Nobelovom nagradom za mir. Tako su i svi zaposlenici WFP UN postali nobelovci.

Dragica je u Keniju prvi put došla 2009. godine, kao zamjenica šefa logistike WFP UN za Keniju. Ostala je u ovoj zemlji do 2013. sa porodicom: suprugom i trojicom sinova, koji su u Keniji pohađali škole.

U julu prošle godine vratila se na svoju omiljenu destinaciju, u Keniju, ovog puta kao zamjenica regionalnog direktora WFP UN za istočnu Afriku.

“Afrička kraljica” iz Banjaluke
Srećna je što će u naredne četiri godine živjeti u Najrobiju. Prošla je svijeta, radila je ili boravila u više od 20 zemja, ali Kenija, kaže, zauzima posebno mjesto u njenom srcu.

– Mnogo mi se dopada okruženje u Keniji, priroda, ljudi. Istočnoafrički duh je pun energije, života, preduzetništva – kaže Dragica za Spskainfo.

Drago joj je, kaže, i što je sada u prilici da pomogne ljudima iz cijele istočne Afrike.

– U ovom regionu, uključujući Etiopiju, Somaliju, Južni Sudan i Sudan, žive milioni ljudi kojima je naša pomoć zaista neophodna, pogotovo sada, kada je zbog dugotrajnih suša i rasta cijena hrane sve više ljudi kojima prijeti glad – kaže Dragica.

Uz težak i odgovoran posao, u zelenom gradu pod suncem, kako mnogi nazivaju Najrobi, Dragica nađe vremena i za opuštanje i uživanje u dobrom društvu.

Nedavno su je posjetili sinovi, danas već odrasli mladići: profesor filozofije Petar Pajević, matematičar Jakub Oz Alp i student Danilo Pajević.

Ovi momci, koji su dio djetinjstva proveli baš u Keniji, iskoristili su posjetu za porodični „foto sešn“ sa svojom afričkom kraljicom, kako od milja zovu mamu.

Nađe se, naravno, vremena i za prijatelje – zemljake i za druženje uz specijalitete srpske kuhinje. Pasulj sa suvim rebrima i slaninicom, podvarak, sarma, domaća pogača, ajvar „prošvercovan“ iz domovine… Ove đakonije Dragica često nudi gostima.

Ponudila ih je i svom frizeru i drugaru Siniši, kad ju je posjetio u njenom domu.

Nakon dobre klope, na red je, naravski, došao i muzički program, pa su se slušalo, a bogami i pjevušilo „Zajdi, zajdi“, „Hajde Jano“…

– Još malo pa da zapjevamo: odakle si sele, devojano mlada, iz Kenije brale iz Najrobi grada – rekao je u šali Siniša.

Odakle si sele? Iz Kisumu grada
Ali, Aleksandar Petrović (24), još jedan „kenijski Srbin“, nije se šalio. On je sa svojim malim drugarima Kenijcima zaista otpjevao: „Odakle si sele, devojnao mlada, iz Kenije brale iz Kisumu grada!“

Ovaj je je muzički hepening snimio i objavio na društvenim mrežama i pobrao simpatije hiljada pratilaca. Snimio je i „tradicionalnu srpsku svadbu u Keniji“, a na ovom videu mladi Kenijci su razvukli kolce!

Otkud Aleksandar u Kisumu, trećem po veličini kenijskom gradu? Pa, on je volonter, putuje svijetom i pomaže ljudima.

Ovaj mladić je rođen u Beču, gdje i danas živi „za stalno“. Njegov tata je iz Požarevca, a mama iz okoline Kruševca.

– U Keniji sam boravio skoro četiri mjeseca, sa drugarima sam izgradio jednu tradicionalnu kenijsku kuću, od blata i pruća, pomagao sam djeci i odraslima, koji su HIV pozitivni, radio na farmi – priča Aleksandar za Srpskainfo.

Držao je i predavanja djeci, imao je „svoj razred“ u kojem su mališani, između ostalog, pjevali i tradicionalne srpske i kenijske pjesme.

Krajem prošle godine Aleksandar se iz Kenije vratio u Beč, a uskoro otputuje u SAD. Kaže da će se, kad tad, vratiti u Keniju.

– Iako žive hiljadama kilometara od nas, Kenijci su nam mnogo sličniji nego ljudi sa zapada. Srdačni su, saosjećajni, nasmijani i imaju specifičan smisao za humor, koji je nama blizak – kaže Aleksandar.
Srpska info